Konjički maraton Bjelovar– Lipik 2006.

 

Maraton smo organizirali u vremenu od 06. rujna pa do 10. rujna. Da, bio je vremenski i kilometarski duži nego prošlogodišnji. Ali, ono na što smo posebno ponosni je činjenica da je ove godine pokrovitelj maratona bio predsjednik Republike Hrvatske g. Stipe Mesić. 

    

Sve je započelo 06. rujna u Bjelovaru, kada je 48 konjanika, na glavnom trgu, prema uvježbanom protokolu dočekalo Predsjednika. Moramo priznati da nam to čekanje nije bilo lagano. Potrajalo je to neko vrijeme, ali s obzirom na čast koja je ukazana pokroviteljstvom predsjednika, strpljivo smo stajali. Začudo i naši konji su bili mirni, vjerojatno su i oni znali kako je ovo važan događaj. Predsjednik g. Stipe Mesić obišao je sve konjanike, zatim je održan svečani program, položen je vijenac na spomenik poginulim braniteljima i nakon toga službeno je započeo maraton. 

    

Nakon službenog protokola, zajahali smo konje i krenuli u koloni iz Bjelovara. Spomenuli smo da je ovogođišnji maraton duži nego prošle godine, pa je tako njegova dužina bila 200 km. Počinjao je u Bjelovaru zatim  prolazio kroz gradove Grubišno Polje, Daruvar, Pakrac i završio u Lipiku. Posvećen je poginulim braniteljima i 15 godišnjici prve usješne oslobodilačke operacije Domovinskog rata u kojoj je u studenom i prosincu 1991. oslobođeno šire područje Bilogore, Papuka i Psunja. 


         

Dužina od 200 kilometara svakako nije mala i iako je svladavana u pet dana, predstavlja poseban napor za konja i jahača. Jahali smo uglavnom hodom uz nešto kasa. Konje smo više puta odmarali. A i nama su dobro došle ovakve stanke.

   

Jozo Trogrlić sa svojom kobilom koja mu često puta na ovakav način pokaže svoje povjerenje. A na drugoj fotografiji možete vidjeti vođu konjanjanika, Zlatka Kramarića, naravno na konju, i predsjednika udruge Darka Kirinčića.

   

Sudionici su bili podijeljeni u pet skupina, a na čelu svake je bio vođa. Vođe skupina su se međusobno koordinirali, a glavnu riječ je imao vođa konjanika (Zlatko Kramarić). Ovakva organizacije je nužna kako bi se ovako velik broj jahača mogao uskladiti i provesti sam maraton. Na fotografiji je Ivica Pirin, vođa prve skupine i Slavica Matkov dio logistike.

   

Gdje su konji, tu uvijek ima i zainteresirane djece. A imali smo i najmlađeg sudionika, koji je hrabro sa svojim  konjem izdržao ovaj maraton do kraja.

Sudionika je bilo priličan broj. Neki su bili na prošlogodišnjem maratonu, a nekima je ovo prvi puta. Na kraju su svi izjavili da će doći opet, na slijedeći, onaj treći.

   

Svečana dodjela priznanja, zahvalnica i uspomenica svim sudionicima ovogodišnjeg maratona organizirana je 06. listopada u prostorijama Veleučilišta Bjelovar. Na dodjelu se odazvao veliki broj sudionika i svih onih koji su bili prisutni na maratonu, bilo kao logistika, suorganizatori ili kao oni koji su organizaciju pomogli. Dodjela ja započeta u 20:00 sati, a po završetku svečanog djela slijedila je zakuska.

    

 

Sudionici maratona: Darko Kirinčić, Josip Trogrlić, Zlatko Kramarić, Josip Pavetić, Ivica Pirin, Siniša Jurić, Zoran Rebić, Mate Kirinčić, Branko Kovačić, Božica Marković, Zvonko Mišir, Ivan Marković, Vladimir Vlajinić, Anja Pirin, Tomo Vinković, Irma Vrbnjak, Drago Hodak, Olesja Winsberger, Marina Nikov, Martina Cipan, Tamara Pajer, Elvira Tomola, Franjo Vrbas, Mato Subotić, Renata Bence, Krešo Ivančić, Mladen Antolić, Nikola Štefanac, Ivana Štefanac, Ivica Matić, Nenad Alinjak, Dražen Mikulić, Davor Gudac, Ilinčić Marijan, Senka Budimir, Dragutin Vlajinić, Igor Kirin, Ivan Široki, Ivan Vranek, Maja Miholović, Saška Šelimber, Vlado Vlajnić, Alen Barić, Zlatko Zvonar, Martina Mikulić, Mario Golubić, Ivo Kralj, Josip Čaklec, Vlado Kobal, Josip Habulan, Josip Makaj, Mirko Kramberger, Boris Sokol, Drago Prešnjak, Blaž Skender, Davor Gudac, Danijela Tessari, Nikolina Sokol, Darko Banjeglav, Đuro Kličko, Davorin Diklić dr.med, Ivan šklebar dr.med., Željko Vezmar, Zlatko Gilanj dr.vet., Jozo Rebić, Ljudevit Sakal, Damir Pašalić, Ivo Pavić, Damir Turković, Zvonko Bičak, Dragomir Ilić, Slaven Pečar, Mladen Dam, Željko Gašparac, Mato Kardum, Drago Jurić, Vladimir Jasek, Miro Cmrk, Marijan Pavičić - Pajo, Nikola Jukić, Danijel Leskovar, Vlado Kobal, Željko Oskoruš, Slavica Matkov, Dubravko Adamović, Goran Bešenski, Jasna Sitek, Dragutin Novaković, brigadni general Miroslav Jerzečić.

 

Suorganizatori: grad Bjelovar, grad Daruvar, grad Đurđevac, grad Grubišno polje, grad Lipik, grad Pakrac, općina Đulovac, općina Nova Rača, općina Sirač, općina Šandrovac, općina V. Grđevac, općina V. Pisanica, općina V. Trojstvo, županija Bjelovarsko - bilogorska, županija Varaždinska.

 

Organizaciju su pomogli: Foto klub "Iris", "Kamen" Sirač, Osnovna škola Sirač, Gradski muzej - Bjelovar, Specijalna škola "Rudolf Steiner" Daruvar, Državna uprava za zaštitu i spašavanje, Zapovjednik KoV, Zapovjednik 16. trbr., VRT d.o.o. - Bjelovar, Špar d.o.o. - Bjelovar, Prerada d.d. - Bjelovar, Veterinarska stanica - Bjelovar, Središte pošta - Bjelovar, Opća bolnica - Bjelovar, Daruvarske toplice - Daruvar, Veterinarski fakultet, Bjelovarski sajam - Bjelovar, Vojno vježbalište "Gakovo", PU Bjelovarsko - bilogorska,  PU Bjelovarsko -bilogorska JIP, Ministarstvo obrane RH, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, MUP RH, Športsko rekreativni centar "Kukavica", OŠ Grubišno polje,  AC "Rajković" Bjelovar,  Planinarsko društvo "Petrov vrh", Šumarija Grubišno polje, Zrakoplovni klub Bjelovar.

 

Konjički maraton Bjelovar - Lipik 2005.

Malo je ljudi u Hrvatskoj danas svjesno značaja koji je bilogorski kraj imao u Domovinskom ratu. Citirat ću
generala Miroslava Jerzečića koji je u to vrijeme bio zapovjednik Operativne zone Bjelovar: ''Područje Bilogore i Papuka u jesen 1991. godine bilo je hrvatski Termopilski klanac''. Dio Posavine s komunikacijama neprijatelj je već bio zauzeo pa je jedina veza Slavonije sa središnjom Hrvatskom bila podravska magistrala.
Snage Banjalučkog korpusa okružile su Pakrac napredujući prema sjeveru, s namjerom da se spoje s
četničkom 28. partizanskom divizijom na Bilogori i izbiju na rijeku Dravu, čime bi cijela Slavonija ostala
odsječena, a Hrvatska bačena na koljena. Iz Glavnog stožera Hrvatske Vojske stigla je jasna naredba: pod
svaku cijenu zaustaviti neprijatelja! U studenome i prosincu 1991., jedinice Zbora narodne garde i MUP-a
Republike Hrvatske ne samo što su neprijatelja zaustavile, nego su ga potisnule i porazile, oslobodivši prostor
Bilogore i Papuka. Bila je to prva uspješna oslobodilačka operacija Domovinskog rata. Oslobođeno je preko
1200 km2 površine, više od svih drugih prostora zajedno koje su naše snage uspjele osloboditi do
operacije Oluja. Da nije bilo te prve velike pobjede naših snaga, teško bi se mogao zamisliti daljnji tijek rata.
No unatoč značaju koji operaciji za oslobađanje Bilogore i Papuka objektvno pripada,
danas malo tko za nju zna. Nekolicina sudionika tih događaja, želeći skrenuti pozornost javnosti na tu veliku
operaciju, organizirala je konjanički maraton od Bjelovara do Lipika.

Jezgru organizacije činili su konjički klubovi iz Velikog Trojstva, Predavca i Đurđevca, u kojima većinu članova
čine sudionici domovinskog rata ili njihova djeca. Očekivali smo dvadesetak jahača i konja, no vijest o tome da
organiziramo maraton ubrzo se proširila te nam se javilo pedesetak jahača iz cijele sjeverozapadne
Hrvatske: iz Daruvara, Čazme, Varaždina, Virovitice, Slatine i Pitomače.
Organizacijskom odboru pridružili su se gradonačelnici i načelnici gradova i općina kroz koje je planirana ruta
maratona, župani triju županija (Bjelovarsko-bilogorske, Požeško-slavonske i Virovitičko-podravske) te
zapovjednici nekih postrojbi koje su sjelovale u oslobađanju Bilogore i Papuka. Jahači iz Organizacijskog
odbora projahali su u više navrata planiranu rutu u potrazi za najpovoljnijim putovima. Unatoč nevjerici
mnogih, na polaznom mjestu, Trgu hrvatskih branitelja u Bjelovaru, 8. rujna 2005. ujutro
okupilo se 43 konja i jahača. Postrojavanje sudionika na gradskom korzu ispred crkve Svete Terezije, nasuprot
spomeniku palim braniteljima, izazvao je veliko zanimanje građana Bjelovara. Konjanici u odorama Hrvatske
Vojske nosili su na rukavima amblem akcije sa sloganom ''SRCE ZA HRVATSKU''. Čitajući natpis na amblemu,
ratni zapovjednik obrane grada Daruvara, gospodin Nikola Ivkanec je rekao da dobro pristaje operaciji koju
obilježavamo jer smo 1991. godine samo srcem pobijedili čelik. Nakon postrojavanja i pozdravnih govora,
polaganja vijenaca uz spomenik poginulim braniteljima te svečanog ispraćaja, kolona konjanika krenula je
ulicama Bjelovara. S hrvatskim barjakom na čelu uputila se na četerodnevni, 165 kilometara dugi put od
Bjelovara do Lipika.

Već tijekom priprema i organizacije cijelog pothvata konzultirali smo ljude koji su imali nekih iskustava s
oganiziranjem sličnih pothvata, no malo ih je vjerovalo u naš uspjeh. Kao razloge za tu nevjericu navodili su
nehomogenost i brojnost naše skupine, naše neiskustvo te sumnju u pravilnu pripremu i prethodni trening
konja i jahača. A konja je uistinu bilo vrlo različitih: na put prema Lipiku krenulo je 8 hrvatskih toplokrvnjaka,
6 holštajna, 5 američkih kasača, 5 hrvatskih sportskih konja, 5 lipicanaca, 5 mađarskih polukrvnjaka, 2 hvatska
kasača, 1 engleski punokrvnjak, 1 križanac (nepoznatno porijeklo), 1 hanoveranac, 1 trakhener, 1 arapski
punokrvnjak, 1 engleski polukrvnjak, 1 nonius. Vrlo su različiti konji bili i po starosti: bilo je konja od 2,5 godine
do 16 godina, a prosječna je dob iznosila 7,6 godina. U skupini smo imali i 4 pastuha. Uistinu je teško bilo
zamisliti kako uskladiti brzinu kretanja tako različih konja. Kretali smo se podijeljeni u pet skupina
od 8 do 9 jahača. Svaka je skupina imala svog vođu, a također i pomoćnika vođe koji je jahao na
začelju skupine. Jahali smo u koloni po jedan, pazeći na razmak između konja te razmak između skupina.
Kako je kolona nerijetko bila duža od 500 metara, komunicirali smo pomoću ručnih radiostanica prilagođavajući
brzinu kretanja mogućnostima najsporijih konja. U slučaju bilo kakvih problema, najčešće su to bili problemi s
opremom, zadnji u koloni javljali su čelu kolone te smo kretanje usporili ili čak zaustavili kolonu do rješavanja
problema. Prvi smo dan prevalili 42 kilometra, krećući se uglavnom poljskim putovima, tek manjim dijelom
prometnicama. Na mjestima gdje smo bili prinuđeni kretati se prometnicama, kolonu su osiguravala dva vozila
Interventne policije PU Bjelovarsko-bilogorske, jedno ispred i jedno iza kolone. Interventna policija, a po
potrebi i prometna policija, osiguravala je i sve naše prelaske preko prometnica te ulaske u naselja i gradove.
Prvu noć noćili smo u sportskom centru Kukavica u općini Velika Pisanica, prvoj općini oslobođenoj u
Domovinskom ratu. Konji su noćili na otvorenom. Suorganizator naše akcije, općina Velika Pisanica, za tu je
namjenu izradila oko 300 metara dugu drvenu ogradu za vez konja. U Velikoj Pisanici jedan konj je morao biti
nakon veterinarske intervencije vraćen kući radi praznične bolesti. U Pisanici je također ostala i jedna kobila
zbog problema s izdajanjem (ždrijebe je ostalo kod kuće). Cijelim putem kolonu je (krećući se naravno
prometnicama) pratilo sanitetsko vozilo Opće bolnice Bjelovar s liječnikom te veterinar iz Veterinarske stanice
Bjelovar, a također smo imali i potkivača te jedno vozilo u pratnji s prikolicom za konje. Drugi dana
akcije, 9. rujna, prevalili smo 24 kilometra od Kukavice, preko Velikog Grđevca do Grubišnog Polja.

Ta najkraća dionica dobro je je došla konjima radi pripreme za naredne dane. Ruta je pažljivo odabrana,
uglavnom smo jahali zaštitnim pojasom između šume i prometnice, šumskim putovima, te poljskim putom uz
rijeku Barnu. Noćili smo u školsko-sportskoj dvorani u Grubišnom Polju, a naši konji vezani uz ogradu
rukometnog igrališta uz samu dvoranu. Tijekom noći, a tako i na svakom mjestu gdje smo dulje ostajali zbog
pauze za ručak, imali smo organizirano dežurstvo uz konje. Iz svake skupine je uz konje uvijek bio dežuran
jedan jahač. Svi konji koji su stigli u Grubišno polje, njih 41, nastavili su put trećeg dana akcije prema
Daruvaru. Treća je dionica bila najduža, 52 kilometra. Na polovini puta, u Bastajskim Brđanima, spustio
se pljusak. Imali smo srećom vojne kabanice koje prekrivaju i sedlo. Nakon pola sata prestalo je padati pa smo
se putem do Dauvara osušili. Zadnja skupina jahača zaostala je zbog nekog problema te su jahali kasom po
makadamu i asfaltu da bi nas dostigli. Dva konja iz te skupine sutradan nisu nastavili put zbog otoka tetiva,
a jedan zbog žuljeva na leđima od sedla. Pouka nam je to za budući maraton koji namjeravamo organizirati
dogodine. U Daruvaru nam je priređen veličanstven doček: mažuretkinje, limena glazba, mnoštvo ljudi.
Jašući na čelu kolone imao sam problema zadržati konja da se ne okrene nazad. Nama je doček bio uistinu
prekrasan, no gledajući iz perspektive konja, vjerojatno u životu nisu ni vidijeli ni čuli nešto tako strašno.
Da su samo mogli, pobjegli bi glavom bez obzira. U Daruvar smo došli u sumrak, a kada smo dojahali do
specijalne škole u čijem smo iternatu noćili, spustio se već mrkli mrak. Nakon zajedničke večere i druženja s
domaćinima, ostalo nam je vrlo malo sna. Ustajanje ponovno u 4,30, hranjenje i timarenje konja, doručak,
u 6,50 ponovno smo bili u sedlu. Čekala nas je najnapornija dionica: od Daruvara do Sirača i potom,
poslije ručka, preko prijevoja na Papuku do Pakraca i Lipika. Kilometražom manja od prethodne, 47 kilometara
duga, no napornija zbog uspona, a još više zbog toga što smo se cijelo vrijeme morali kretati prometnicom.
Taj dio naše zemlje nije naime još razminiran te su glavne prometnice jedini sigurni putovi. Na više mjesta smo
stajali, odajući počast našim pogunulim borcima. Izdvojio bih mjesto Kusonje gdje je su u rujnu 1991. zvjerski
mučeni i ubijeni zarobljeni pripadnici 105. bjelovarske brigade ZNG-a te spomen obilježje u Pakračkim
vinogradima gdje su poginuli pripadnici 55. bataljuna ZNG-a iz Bjelovara. U Pakrac smo došli kasnim
opodnevnim satima. Iz Pakraca smo odmah nastavili jahati prema Lipiku. Nakon polaganja vijenaca na spomen
obilježju poginulim braniteljima, jašući ulicama Lipika uputitli smo se prema ergeli. Ergela Lipik jedna je od
najstarijih u Hrvatskoj, za vrijeme Domovinskog rata ba je granatirana od strane neprijatelja, mnogi konji su
pobijeni, a oni koji su preživjeli odvedeni su u Srbiju. Zahtjevi za njihovim vraćanjem za sada nisu urodili
plodom, još uvijek su u Srbiji u vrlo jadnom stanju. Ergela se obnavlja, veći dio radova već je završen, a napori
za povratak lipicanaca iz Srbije se nastavljaju. Prvi puta nakon 14 godina u obnovljenom dijelu ergele
noćili su konji. Nadamo se da neće proći još puno vremena dok novonapravljeni boksovi opet ne udome konje,
ovaj puta svoje lipicance.

Što reći na kraju? Jesmo li uspjeli? Gledajući sportsku stranu našeg pothvata sigurno jesmo: od 43 konja koja
su krenula na put u Lipik je došlo njih 38. Važno je da nijedan konj niti jahač nisu povrijeđeni.
Što se tiče razloga zbog kojeg smo maraton organizirali, također možemo biti zadovoljni. Iako nismo sasvim
zadovoljni medijskim praćenjem ove akcije, ipak, sada, mnogo više ljudi zna za prvu uspješnu operaciju
Domovinskog rata. Izaslanstvo Organizacijskog odbora primio je i predsjednik Republike Hrvatske, gospodin
Stjepan Mesić, obećavši pritom svoju potporu organizaciji konjaničkog maratona u 2006. godini, kada
obilježavamo 15. obljetnicu bitke za Bilogoru i Papuk. Uspjeli smo već samim time što smo upoznali toliko
divnih ljudi iz cijele sjeverozapadne Hrvatske, što su sklopljena mnoga nova poznanstva i prijateljstva i što su
djeca naših poginulih suboraca više saznala o motivima borbe svojih očeva. Uspjeli smo i ako se prisjetimo
pogleda ljudi kroz čija smo mjesta prolazili i zahvalnosti i ganuća rodbine poginulih branitelja.